Mi svi možemo osjećati sebe (svoje tijelo i emocije) puno više nego što mislimo, ali koliko god se svjesno želimo otvoriti za osjećanje, toliko se podsvjesno zatvaramo.
Zašto je tome tako?
Uzrok tome je u traumatičnim događajima koje smo doživjeli tj. u mikro-traumama koje stalno doživljavamo, a da nismo niti svjesni.
Kad se dogodi neki intenzivni događaj, s njim se nosimo na tri moguća načina:
a)borba
b)bijeg
c)zamrzavanje/neosjećanje/umrtvljenost
Ako ne možemo pobjeći ili boriti se, onda idemo u zamrzavanje živčanog sustava, koje može
postati ili kronično stanje ili privremeno.
Kad je živčani sustav zamrznut onda ne osjećamo, ili vrlo slabo osjećamo tjelesne senzacije
i emocije. Svi smo u nekoj mjeri zamrznuti, neki manje, neki više, ovisno o iskustvima iz
djetinjstva.
Tijelo svaku tjelesnu senzaciju i emociju doživljava kao intenzitet, tijelo ne razlikuje bol i užitak, njemu je to sve intenzitet.
Kad smo u djetinjstvu doživjeli emotivnu povredu, koja nam je zbog nerazvijenog živčanog sustava bila preintenzivna, i kako tu povredu nismo znali svjesno isprocesuirati, naše tijelo se obranilo od osjećanja intenziteta kroz zamrzavanje.
Također, težak porod ili duže odvajanje od majke nakon poroda, za novorođenče može biti trauma koja uzrokuje kroničnu zamrznutost.
Međutim, zatvaranjem za osjećanje emotivne boli, zatvorili smo se i za osjećanje suptilnih energija u tijelu, kao i za osjećanje Ljubavi i svih drugih ugodnih emocija.
Dopuštamo si da se širimo i osjećamo Ljubav (ili bilo koji drugi intenzitet) samo do određene granice i onda se instinktivno opet stišćemo, jer se bojimo gubitka kontrole.
Stanje zamrznutosti je teško otkriti jer se zamrznuta osoba osjeća 'dobro', budući da zapravo ne osjeća puno pa nije svjesna svojeg stanja.
Ako je zamrznutost postalo naše kronično stanje to se manifestira na razne načine, a neki od njih su: neuzemljenost, odbojnost ili strah od fizičkog kontakta, nedostatak libida, česte vrtoglavice, tjelesna krutost, slaba cirkulacija, prejedanje, autoimune bolesti, nemogućnost osjećanja duboke ljubavi, radosti i užitka…
Uravnoteženi živčani sustav stalno ide između simpatikusa i parasimpatikusa, tako je i kod ljudi i kod životinja (kao što je to Peter Levine lijepo opisao u svojoj knjizi 'Riding the Tiger').
Simpatikus se aktivira u stresnim i opasnim situacijama i tjera nas na bijeg, borbu ili zamrzavanje.
Kad životinja doživi traumu aktivira se joj se simpatikus, a kad opasnost prođe, životinja se otrese i parasimpatikus preuzima.
Isto bi trebalo biti i kod nas ljudi, međutim mi imamo logičko razmišljanje kojim želimo kontrolirati, riješiti, potisnuti ili promijeniti situaciju, umjesto da pustimo da prođe kroz nas.
Zbog toga nam parasimpatikus ne preuzme nego nam živčani sustav ostaje u stanju bijega, borbe ili zamrznutosti, odnosno simpatikus nam je stalno aktivan.
Poanta otpuštanja traume i odmrzavanja je da pustimo toj zaostaloj energiji koja nije prošla da prođe kako bi se aktivirao parasimpatikus. Drugim riječima, parasimpatikus se može aktivirati tek onda kad osjetimo emocije koje smo potisnuli.
Kako možemo 'odmrznuti' živčani sustav i otvoriti se za osjećanje?
Važni koraci (ne nužno ovim redosljedom) u procesu 'odmrzavanja' su:
1)vidjeti na koje načine izbjegavamo situacije koje su nam emotivno preintenzivne tj. kako se
branimo od osjećanja intenziteta
(npr.kroz distrakcije, mentalne analize, zatvaranje prema ljudima, bijeg u 'više sfere'…)
2)vježbati prisutnost u tijelu (budući da zamrznutost podrazumijeva odvojenost od tijela)
3)vježbati opuštanje u svim emocijama; doživljavati ih kao energiju u tijelu, bez da ih
imenujemo i procjenjujemo
4)prihvatiti neosjećanje i biti s tim.
Tek kad prihvatimo svoju zamrznutost, možemo osjetiti otpore prema osjećanju koji su
ispod neosjećanja
5)Kad si dopustimo da osjetimo otpor, pojavit će se strah. Osjećanje straha je početak
'odmrzavanja', a ako je strah prevelik nužna je pomoć terapeuta.
Bessel van der Kolk, pionir u iscjeljivanju traume, u svojoj knjizi 'The Body keeps the score' piše o tome kako yoga i tjelesno orjentirane prakse (prakse utjelovljenja) mogu pomoći u otpuštanju zamrznutosti i iscjeljenju traume.
U slučaju velike zamrznutosti i težih traumatičnih povreda yoga ne može zamijeniti rad s kvalificiranim terapeutom, ali u svakom slučaju može pomoći u harmonizaciji simpatikusa parasimpatikusa.
Pogotovo ako yogu kombiniramo s praksama utjelovljenja (poput Non Linear Movementa), to nam znatno može pomoći da se uzemljimo, povežemo s tijelom, da osjetimo i otpustimo mišićnu i mentalnu napetost, i samim time da se polako počnemo otvarati za osjećanje potisnutih emocija.
Više o praksi Non Linear Movementa pročitaj ovdje:
https://www.shakti-lila.com/prakse-utjelovljenja-ženske-energije/