Svi želimo živjeti s osjećajem unutarnjeg Mira i u Ljubavi sa sobom i s drugima, čak možemo intelektualno znati da smo Ljubav, ali iskustveno to ne možemo osjetiti.
Zašto?
Ljubav i Mir su uvijek u nama, ali su pokriveni slojevima naših uvjerenja, potisnutih emocija i podsvjesnih uzoraka ponašanja. Da bi otopili te slojeve i sjetili se tko smo, treba nam svakodnevna duhovna praksa (sadhana).
Sadhana je navika, koja kao i svaka druga navika treba neko vrijeme da se usvoji, a u tom procesu nosi sa sobom mnoge izazove i zablude, koje je potrebno osvijestiti ako želimo biti duhovno zreli.
Svakodnevna sadhana nam omogućava da proširimo naš unutarnji svijet, da se ustabilimo u Svijesti koja je uvijek tu, i da tu Svijest donesemo u svakodnevni život. Kad sam svjesna sebe, kad stalno promatram, slušam, osjećam…svaki trenutak života postaje duhovna praksa. Vidim Ljepotu Života u najobičnijim stvarima, a sve ono što se čini kao životna prepreka postaje Put prema sebi. To je poanta prakse.
Sadhana neće dati rezultata ako se pokušavamo 'popraviti' jer to popravljanje ne ide iz Svijesti nego iz ega koji je sam po sebi limitiran. Kad se prakticira bez želje za rezultatom, cijela duhovna praksa dolazi iz ljubavi prema sebi, iz unutarnje težnje srca, kao nešto u čemu uživamo, što je dio nas, a nije nekakvo 'moranje' koje nam treba donijeti neku korist.
Da bi bila potpuna, svaka duhovna praksa bi trebala imati dva aspekta;
1)unutarnje pročišćenje kroz kriye i pranayame (aktivni dio prakse-tzv.'činjenje')
2)unutarnje 'hranjenje' i povezivanje sa Sviješću kroz meditaciju (pasivni dio prakse-tzv.'ne-činjenje')
'Činjenjem' potičemo da izađe van ono što je zrelo da bude prihvaćeno i 'otopljeno'. Tek kad se prihvatimo i dopustimo si da budemo takvi kakvi jesmo možemo se duhovno probuditi.
Nakon 'činjenja', trebamo samo biti sa sobom i dopuštati svemu da bude kako je. Kad sjedimo u tišini sa sobom, onda bivamo s našim duhovnim bićem koje ne treba nikakvo iscjeljenje. Tako otkrivamo da su Mir i Ljubav oduvijek i stalno tu.
Za sadhanu se veže jedan paradoks; s jedne strane trebamo biti SADA bez cilja, a s druge strane imamo cilj da idemo od površine prema dubini. Između površine i dubine je međuprostor u kojem su mogući razni ishodi:
a)nailazimo na otpore zbog kojih se vraćamo na površinu
b)ostajemo u tom prostoru i idemo u duhovni materijalizam
c)ostajemo u tom prostoru jer se hvatamo za lijepa iskustva i stalno trčimo za njima
d)idemo kroz taj prostor prema dubini pri čemu si dopuštamo da iskusimo i istražimo SVE s jednakim
stavom otvorenosti, bez otpora i komentara. To se zove duhovna zrelost
Da bi tvoja praksa bila duhovno zrela evo nekoliko praktičnih i korisnih savjeta:
1)Ako je ikako moguće prakticiraj uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu.
Idealno je prakticirati rano ujutro, prije nego kreneš u dan.
2)Uspostavi zlatni minimum koji radiš svaki dan i za koji ne smiješ imati izgovor da ne radiš.
Prakticirati svaki dan po malo je bolje nego to isto vrijeme zbrojeno 2 ili 3 puta tjedno.
3)Prilagodi se okolnostima i pusti praksi da 'diše'. To znači da, ako treba, u nekom periodu možeš smanjiti
praksu. To ne znači da nazaduješ jer kontinuitet ima moć!
Također, rutinu sadhane možeš povremeno mijenjati da ti ne postane dosadna rutina koju radiš
mehanički. Dobro je kombinirati različite prakse i pristupe jer nam u svakom određenom periodu života
treba nešto drugo. Ponekad nam više odgovaraju mantre, ponekad vježbanje, ponekad samo
meditacije…
4)Bit će perioda kad će se javljati jaki otpori. Dok se okolnosti nE promijene možeš samo mehanički raditi
minimum; tako ne napreduješ, ali niti ne nazaduješ. Meditiraj svaki dan, čak ako se ništa ne događa u
meditaciji, čak i ako ti misli stalno idu…zato jer je meditacija tvoja unutarnja higijena.
5)Kultiviraj osjećaj da si sa srcem povezana s onim što radiš. Koliko god je moguće uživaj u praksi.